субота, 21. април 2018.

Dva veka od izlaska Frankenštajna




          Pre tačno 200 godina objavljen je Frankenštajn Meri Šeli – jedan od najznačajnijih horor romana u istoriji. Tačnije, gotsko-hororični proto-SF roman koji je uticao toliko snažno na sve fantastične (pod)žanrova nakon toga da to zaslužuje da se i ovde nekako obeleži.
          Naravno, o ovom romanu opširno sam pisao u svojoj studiji POETIKA HORORA, a o njemu i njegovom značaju i uticaju, na engleskom, i u tematu za Rue Morgue koji sam priredio pre dve godine, kada smo obeležili 200 godina od čuvene noći u kojoj je roman začet. Jeste, to je toliko značajna knjiga da joj slavimo i začeće i rođenje!
          Pre nedelju dana, na prvom Festivalu fantastike u Nišu održao sam predavanje (u formi razgovora sa Srđanom Savićem) pred zainteresovanom publikom, a svima koji nisu bili prisutni sada nudim osnovne teze – za informaciju, poduku, promišljanje, podsticaj za preispitivanje...
          Ovo što sledi je nešto kao Frankenštajn-dajdžest – najbitniji podaci, teze, teme i ideje koje u vezi s njim valja reći.


Objavljen je marta 1818. godine (anonimno); drugo izdanje, 1823. godine, u dva toma (sa imenom Meri Šeli na koricama) i treće, 1831.

Šelin otac, radikalni filozof Vilijam Godvin, kome je roman posvećen, i majka, proto-feministkinja, Meri Volstonkraft

Miltonov uticaj prostire se na čitav engleski romantizam, ili barem na njegove satanističke aspekte, a naročito kroz njegov saosećajni i kompleksni prikaz figure Lucifera kao arhi-buntovnika.
Prezir svakog oblika potčinjenosti i herojsko potvrđivanje vlastitog ja. Satanizam počiva na uverenju da je biće sudbinski osuđeno na pokoravanje, ali istovremeno i na osjećanju protesta i neprihvatanja žrtve i poniženja.

Geteov uticaj, pre svega kroz njegov epistolarni roman Jadi mladog Vertera - kroz karakterizaciju Frankenštajnovog stvorenja kao senzibilnog, dobronamernog i neshvaćenog od svoje okoline, što dovodi do njegovog tragičnog kraja.

Šelijevih ispravki u tekstu ima gotovo hiljadu, i većinu njih Meri je usvojila.

Ideja Frankenštajna začeta tokom dve olujne junske noći (16. i 17. juna 1816) kada su se Bajron (28), njegov lekar Džon Polidori (21), Persi Šeli (24) i Meri (19) i njena polusestra Kler Klermon zatekli u vili Deodati, na Ženevskom jezeru podno švajcarskih Alpa.

Meri Šeli inspiraciju za svoju priču dobila – u snu

Prometejsko prekoračenje ograničenja i zalaženje u božanske ingerencije od strane smrtnog stvora.

Meri Šeli ne potencira greh "uzurpacije" prirode (tj. nadležnosti Boga), oličen u stvaranju kreature, koliko iznova i iznova insistira da je pravi i istinski neoprostiv Frankenštajnov greh sadržan u njegovom odnosu prema svom neprirodnom "potomku".


Neodgovorni, neroditeljski odnos prema stvoru kome je podario život. Drugim rečima, da je doktor očinski prihvatio svoje stvorenje, i uveo ga u svet kako dolikuje, njegov navodno bogohulni čin stvaranja novog života na nepropisan način bio bi uistinu prometejski. Ali, on svoje stvorenje napušta, i tim činom napuštanja šalje ga na put društvene demonizacije.

Frankenštajnov stvor nije monstrum zbog toga što isprva jeste (telo sačinjeno od delova leševa) već zbog onoga što drugi od njega načine, odbacivši ga.

Nema družbenicu: ovom odlukom Frankenštajn po drugi, i finalni put napušta svog stvora, definitivno ga, nakon lažne nade, još surovije osuđujući na totalnu samoću. Time je prizvan i njegov demonizam.

Frankenštajn oličava, na tematskom kao i na formalnom planu, rascepljenost i udvojenost čoveka na pragu modernog doba, kao i njegove nade i strahove vezane za poljuljano mesto u vasioni pod uticajem novih društvenih okolnosti (Francuska buržoaska revolucija; pad feudalnog sistema i pripadajućih mu vrednosti, uključujući tu i vekovnu nadmoć Crkve; začeci demokratskih vrednosti, ljudskih prava). Heteroglosija se ne ogleda samo u višestrukim naratorima, nego, možda i najrečitije, kroz nedoslednosti, rascepljenosti i udvajanja u samom karakteru dr Frankenštajna.

Čovekov odnos prema univerzumu i prirodi (bez boga?).


Površno je tumačiti roman kao kritiku nauke kao takve: ono što on kritikuje jeste nedostatak odgovornosti naučnika, i uopšte, stvaraoca bilo koje vrste (umetnika, roditelja...). Upravo ova tendencija začela je, u drugoj polovini 19. veka, još direktnije bavljenje problematikom neodgovornih naučnika u proto-SF romanima Stivensona i Velsa.

U njemu su svoje otelotvorenje dobile neke od centralnih tema i ideja poznog gotika, engleskog romantizma, i zapadne kulture uopšte, i to kroz arhetipove Adama, Lucifera, Kaina, Lutajućeg Jevrejina, Fausta, "plemenitog divljaka".


Sekularizacija mita o stvaranju.

Kopernikanski obrt koji Frankenštajn donosi u horor sastoji se u ovome: rani gotik polazi od premise "ljudi su, u davna vremena, verovali u ovakva čudesa ", roman M. Šeli polazi od stava "naučnici danas veruju da su ova čudesa moguća".
Plauzibilnost fantastične premise više se ne traži u sujeverju i prošlosti, već u aktuelnosti sadašnjice. Roman predstavlja spoj gotskog i proto-naučnofantastičnog.

Doktor Džekil u noveli Dr Džekil i g. Hajd (1886) R. L. Stivensona; doktor Moro u Ostrvu doktora Moroa (1896) i doktor Grifin u Nevidljivom čoveku (1897) kao i likovi brojnih kratkih priča H. Dž. Velsa; zatim Dr Herbert Vest u priči H. F. Lavkrafta "Herbert Vest – Reanimator".

Drugost je, u dotadašnjem gotiku, bila jasnim granicama odeljena od respektabilnosti. Dajući glas monstrumu, tako da potanko iznese svoje gledište, Meri Šeli je učinila ključni korak u pravcu relativizovanja i preispitivanja granica između dobra i zla, čudovišnog i normalnog.


Zahvaljujući tome što je opisanim postupcima uspela da čitaoca "stavi u kožu čudovišta", Meri Šeli je obogatila horor žanr ne samo na motivskom i tematskom, nego i na idejnom planu. Prava strava ovog romana ne sastoji se u čudovištu koje će prodreti u naš zabran, već u čudovišnosti sistema društvenih odnosa koji kreiraju nova čudovišta, i u našem saučestvovanju sa tim procesima.

Svi ostali primeri transgresije i strave imaju jasne korene u mitu, legendi, narodnoj priči; samo u Frankenštajnu vidimo neman napravljenu ab initio (otpočetka). Nemamo prave prethodnike ove nakaze, u potpunosti napravljene od čovekove ruke – izuzev, možda, Golema.
Vampiri i vukodlaci utemeljeni su na folkloru i legendama starog sveta, mumije su puki produkti egipatskog načina sahranjivanja, dok je Frankenštajnovo čudovište, naravno, kreacija moderne nauke. Kao takvo mnogo se prirodnije uklapa u naš svet.


U temelju dugotrajne popularnosti Frankenštajna status čudovišta kao otpadnika; vidimo kako strada zbog nedostatka ljubavi i porodične topline.

Lični strahovi od novih tehnologija

Frankenštajn je moderna verzija još starijeg mita, polazeći od Prometeja i uključujući Fausta i druge: mita o prekoračenju granica znanja i cene koja mora da se plati.

* * *

Sve ove teze, naravno, kao i neke druge, imate razrađene, argumentovane i uobličene u knjizi POETIKA HORORA.