среда, 29. јануар 2014.

A TOUCH OF SIN (2013)

****
4+

            Ovaj odličan film (režija - Zhangke Jia) pogledao sam na Festivalu autorskog filma u Beogradu krajem prošle godine. I to ne jednom, nego dvaput. Da: odavno to nisam uradio, da jedan isti film pogledam dvaput u razmaku od dva dana. Ali – GREH bi bio da ne iskoristim priliku, kad sam je već imao, da se na velikom platnu nauživam u ovoj divoti, jer film je genijalno uslikan, sa obiljem nezaboravnih prizora, i definitivno traži veliki ekran.
            Ko ga je propustio na festivalu, ostaje mu da sačeka da ovo procuri za gledanje u kućnim uslovima; u ovom trenutku još nije dostupan organima (takvog) gledanja.
            Taman kad sam se bio nakanio da za blog napišem rivju – angažovao me EKRAN da za taj ugledni filmski časopis uradim kritiku, što sam rado i učinio. Svi vi koji volite da me čitate na slovenačkom, možete to učiniti već sada: moj prikaz DODIRA GREHA zauzima dve strane u najnovijem, januarskom EKRANU.
            Pošto je već tako, neću moći da taj tekst kačim ovde, niti da za blog pišem detaljniji rivju. Možda ćete ovaj tekst čitati na srpskom ako ikada izađe 10. broj FILAŽA, a možda za nekoliko godina, u nekoj zbirci mojih kritika, ili tako nečemu. Do tada, neka posluži ovaj opis koji sam sročio za EKRANOV pregled najboljih 5 filmova 2013. godine po izboru njihovih stalnih saradnika (evo ga u istom ovom broju). Na mojoj listi A TOUCH OF SIN se nalazi na 2. mestu, a ukratko sam ga opisao ovako:
            Velika filmska freska spektakularnog epskog zamaha pruža široki kulturni kontekst za četiri intimne, tragične priče o posrnulim (anti)junacima u svetu greha i nasilja. Film suptilno i brutalno oslikava moralnu turbulenciju današnje Kine, i ne samo Kine.
            --- Ovaj neformalni omnibus mogao bi se, ali krajnje površno, opisati kao kinesko BURE BARUTA, samo što je i dramski i filmofilski ovo daleko bogatije i sočnije. Takođe, mogao bi se opisati kao prvorazredan tranzicioni horor, čija je problematika itekako aktuelna i za ovdašnje, balkanske državice, samo što kod nas nema ko da se našim hororima pozabavi na ovako filmski nadahnut i bogat, eye candy način. Za ljubitelje arty-farty filmova upozorenje: DODIR GREHA sadrži nekoliko iznenađujuće brutalnih scena nasilja i krvopljusa, uključujući jedan pucanj u glavu izbliza kakav ni u jednom američkom hororu ili akcijašu nisam video!

            Dakle, sjajan film (ali ne zbog nasilja i greha, mada i to pomaže). Nemojte se iznenaditi šta je ovo i odakle na mojoj upcoming listi najboljih filmova iz prošle godine: pogledajte ga prvom prilikom!

4 коментара:

  1. Zhangke Jia nije nepoznata faca na međunarodnoj nezavisnoj filmskoj sceni. Probio se sa filmom Still Life (2006), koji je u rangu sa A Touch of Sin. još sam odgledao i The World (2004) - najslabiji od tri pomenuta ili bolje reći - najmanje dobar. I The World i Still Life bave se, takođe, socijanim tenzijama u tranzicionoj modernoj brzorazvijajućoj Kini. Međutim, za razliku od A Touch of Sin, u ova dva filma su nezadovoljstva radničke klase suspregnuta i za sada samo tinja bes uzrokovan nepravednom podelom kapitala i ogromnim raskorakom između bogatstva države i kapitalista, s jedne strane, i siromaštva ostalih. Ono što se dešava u A Touch of Sin je dostizanje kritične mase nezadovoljstva, koje eruptira kroz različite oblike nasilja. Ovaj krvavi ishod prorekla su dva glavna lika nakon trovanja gasom još na kraju filma The World, kada muškarac pita ženu: "da li smo mrtvi?", a ona mu odgovara: "ne, ovo je tek poćetak!"

    Zhangke Jia je samo jedan od predstavnika modernog kineskog angažovanog (zajebi cenzuru) filma, odnosno tzv. "šeste genercije filmadžija". Wang Xiaoshuai u Beijing Bicycle (2001) iznosi svu bedu egzistencije urbane radničke klase, ravnu onoj iz De Sikinih Kradljivaca Bicikala. Tu je i Ye Lo, koji pomera granice seksualnih sloboda sa Summer Palace (2006) i Love and Bruises (2011), dok u poslednjem filmu Mystery (2012) kritikuje moralnu degradaciju i korupciju u društvu. Izgleda da se kritika društva širi i kroz dokumentarni film, ali od dokumentaraca mogu da preporučim samo Last Train Home (2009), jedini koji sam gledao.

    Sudeći prema ovim najnovijim trendovima čini se da cenzura u Kini popušta i da će biti sve više subverzije u autorskim filmovima, a mislim i da će biti sve više žanrovskog filma, pa i u okviru subverzivnih žanrova, kao što je horor. Možemo samo da pretpostavimo šta će se desiti kad filmadžije dobiju odrešene ruke u državi gde su politika, privreda i društvo puni kontroverzi i kontradiktornosti, t.j. inspirativni za umetnike. Nema razloga da produkcija filmova u mnogoljudnoj Kini ne dostigne barem tajvansku i hongkongšku produkciju, kako po kvantitetu, tako i po kvalitetu.

    ОдговориИзбриши
  2. novi film ovog reditelja prikazan u kanu - zvuči odlično! ‘Ash Is Purest White’
    Jia Zhangke’s gangster epic is a twisting tale of love and survival in 21st-century China.
    “Ash Is Purest White,” Chinese auteur Jia Zhangke’s most serious foray into the gangster genre since “A Touch of Sin,” is a winding tale of love, disillusionment and survival that again represents his vision of his country’s spiritual trajectory. More expository and down-to-earth than usual, Jia delves deep into the protagonists’ most vulnerable feelings as they pay dearly for both sin and honor. At 141 minutes, the work has its intellectually ponderous moments but is ultimately saved by Jia’s muse and wife, Zhao Tao, who surpasses herself in a role of mesmerizing complexity.

    ОдговориИзбриши
  3. Prvi osvrti na srpskom jeziku na filmove sa velikih festivala obično stižu od Dubravke Lakić, novinarke Politike koja je uvek lično prisutna u Berlinu, Veneciji, Kanu... Između ostalog, Duca se pohvalno izjasnila o Ash Is Purest White, ali mu je zamerila da je loše montiran, tj. da se "montažnim skokovima gube neki važni detalji priče". Ona to pravda činjenicom da je za potrebe Kanskog festivala, film koji u originalu traje 4 sata, skraćen na 140 minuta, pa mu je neminovno narušen kontinuitet. Zanimljivo da rivjui na engleskom ne pominju te narativno-dramaturške rupe, već samo konstatuju česte vremenske skokove, jer radnja filma pokriva dug vremenski period. Naime, vremenski skokovi su česti u filmovima Đa Žangkea, jer se on gotovo uvek u njima bavi kineskom tranzicijom iz komunizma u kapitalizam, poredeći pritom početke tranzicije od pre dvadesetak i više godina sa danjašnjim stanjem zahuktalog kapitalizma. Recimo, njegov prethodni film, Mountains May Depart, je podeljen na tri dela odvojena vremenskim skokovima. U trećem delu, koji predstavlja skok u budućnosti, Žangke prognozira dalji enormni tehnološki razvoj i shodno tome dalje otuđivanje čoveka...

    Biće da je Duca tokom projekcije Ash Is Purest White malo dremnula usled premorenosti od celodnevnih gledanja teških umetničkih filmova, pa je propustila neke važne detalje, ali da ne grešim dušu, da sačekamo da ovo procuri na net, pa da onda donosimo zaključke.

    ОдговориИзбриши