петак, 21. октобар 2011.

ALEXANDRA'S PROJECT (2003)


Review by Alexandar Janjić

Režija i scenario: Rolf de Heer


Alexandra's Project je vrlo zanimljiv eksperiment Rolfa de Heera, Holanđanina koji već čitavu vječnost živi i radi u Australiji, a nama je poznat po Dr Plonku, simpatičnom omažu nijemim komedijama s početka dvadesetog vijeka. Logično, neko ko u dvadeset prvom vijeku snima nijeme filmove, svakako nije sam u glavi, a ovaj film to potvrđuje.



Radnja (ako se to uopšte može tako nazvati) izgleda otprilike ovako: Stiv je čovjek koji naizgled ima sve u životu – finu kućicu u predgrađu, dobru ženu, dvoje divne djece, uspješan je radnik u nekoj firmi koja se bavi ne znam čim, očekuje unapređenje koje i dobije i to upravo na svoj rođendan, ukratko – milina jedna. Jedino što narušava idiličnu sliku je tmurna dejvidlinčovska muzika koja nagovještava da će nešto da se desi i to što se njegova (Stivova a ne Linčova) žena Aleksandra ponaša pomalo neobično, kao da joj je neki težak teret na duši.



Stiv se vraća veseo s posla očekujući „iznenađenje“ u vidu rođendanske zabave, međutim dočeka ga potpuno prazna kuća, sa prevrnutim stolicama, povađenim sijalicama i drugim znakovima koji govore da tu nema nikog živog. Zbunjen, ali i dalje neobjašnjivo neuznemiren, Stiv vrlo brzo pronalazi video kasetu na kojoj rukopisom njegove djece piše „play me“. Smješta se u udobnu fotelju, pušta traku, na njoj su Aleksandra i djeca u veselom raspoloženju, čestitaju mu rođendan i slične gluposti, a onda djeca napuštaju kadar i ostavljaju mami da se pobrine za „adults only“ dio rođendanskog poklona.

Počinje striptiz, koji se na Stivovu žalost nesrećnim slučajem prekida prije kraja (razlog: loše procijenjeno trajanje pjesme, koja se završila taman kad je Aleksandra ostala u donjem vešu). Umjesto da ponovo pusti pjesmu i da nastavi da se skida, Aleksandra neočekivano počinje priču o tome kako nije baš sasvim zadovoljna životom sa Stivom i tu ću i da prekinem sa prepričavanjem. Dovoljno je da kažem da ovakav rođendanski poklon ne biste poželjeli ni najgorem neprijatelju.




Alexandra's Project je film o propalom braku, sa prilično detaljnom psihološkom analizom njegovih protagonista. Doduše, ta analiza je vrlo subjektivne prirode, jer se sastoji isključivo od Aleksandrinih optužbi na koje Stiv ne može da odgovori jer mu se žena ipak obraća sa proklete video kasete a ne uživo. Osim toga, kako snimak odmiče, sve je jasnije da je ona jedna potpuna lujka, jer takav način osvete sigurno nije nešto što se viđa svaki dan. Ključno pitanje u filmu je – da li je Aleksandru u ludilo gurnuo užasni muž, tj. da li je on zapravo đubre koje je krivo za sve? Režiser filma nam naizgled sugeriše ovakvo tumačenje (između ostalog i kroz usta trećeg lika u filmu, komšije koji je na neki način upetljan u priču). Posmatrano na taj način, ovo je jedan potpun ideološki promašaj (nešto kao kad bismo The Life of David Gale posmatrali kao pamflet protiv smrtne kazne), nešto što bi po besmislenom feminizmu nadmašilo čak i The Woman.

Međutim, smatraćemo da Rolf de Heer ipak posjeduje rudimentarnu inteligenciju i da nije to ono što je želio da kaže ovim filmom. Svakako da je Stiv bio vrlo daleko od uzornog supruga – čak i ako izignorišemo vrlo ozbiljne Aleksandrine optužbe u vezi sa krastavcem, neki hintovi postoje u njegovom ponašanju. Npr. nakon što je Aleksandra počela ozbiljnu priču, on nestrpljivo premotava traku unaprijed da vidi hoće li se striptiz nastaviti, a dupe ga boli šta ona ima da izjavi.




S druge strane, njegovo iznenađenje kompletnom situacijom je potpuno autentično. On stvarno nije znao da mu je brak u tolikoj mjeri truo i tu negdje dolazimo do onog što mislim da možemo da posmatramo kao glavnu poentu ovog filma – to bi bio jedan elementarni nedostatak komunikacije i kataklizma do koje on dovodi. What we have here is a failure to communicate. Dakle, mladi ljudi koji planirate da stupite u bračne vode – pogledajte ovaj film i pročitajte Krojcerovu sonatu od Tolstoja, a onda nek vam je sa srećom.


A sad zanemarimo ovo baljezganje iz prethodnih nekoliko pasusa. Ignorišući sva eventualna dublja značenja i ostale budalaštine – ovo je jedan vrlo dobar, povremeno čak odličan, psihološki triler koji povremeno ima atmosferu ostvarenja Dejvida Linča ili Mihaela Hanekea. Istina, to se ni u jednom trenutku ne materijalizuje u nešto konkretno, ali sličnosti su prisutne. Taj Aleksandrin rođendanski poklon, to je jedna opako moćna stvarčica koja će pokoji put dobro da vas protrese, a inače je kako vrijeme prolazi sve više i više uznemirujuća. Bez želje da pretjerano spojlujem – spomenuću da se na snimku odjednom pojavi misteriozna ruka, zatim da je tu jedna scena tokom koje sam skrenuo pogled na neutralan dio ekrana jer nisam mogao da gledam ono što se dešava i konačno, prava poslastica je kad se negdje pred kraj snimak odjednom pretvori u direktan prenos.



Nažalost, koje god tumačenje filma da usvojimo, kraj je potpuno nebulozan i idiotski. Uzdržavajući se od spojlera, mogu samo da kažem da je de Heer pokušao da napravi „poentu“, da nekako zaokruži tu karakterizaciju glavnog lika (jel to pleonazam?) i da je zbog toga u materinu otišla sva smislenost i uvjerljivost. Šteta, ali bez obzira na to ovaj eksperiment sa formom smatram vrlo uspjelim i zato film vrijedi pogledati.