среда, 29. септембар 2010.

NEKRONOMIKON Hauarda Lavkrafta - Ilija Bakić

Prikaz iz pera Ilije Bakića

Objavljen u časopisu KVARTAL

Prenet ovde uz dopuštenje autora


Vreme masovnih komunikacija krunisano svetskom internet mrežom darovalo je nikada do sada postojeću dostupnost informacija iz svih segmenata ljudske civilizacije. To potencijalno bogatstvo aktuelizovalo je problem (ne)sposobnosti odabiranja pravih sadržaja. Knjiga „Nekronomikon“ dokaz je tvrdnje o nemogućnosti zamene autoritativnog, stručnog i temeljnog pristupa određenoj temi. Bez obzira što su sva dela H. F. Lavkrafta (1890-1937) preko interneta lako dostupna u originalu, odnosno što o njemu postoji bezbroj ’veb stranica’, kao i što je nekoliko domaćih izdavača štampalo manje-više uspele izbore iz njegovog opusa, tek je „Nekronomikon“, prevashodno zahvaljujući znalačkom radu priređivača, magistra Dejana Ognjanovića, otkrio domaćoj javnosti delo autora koga smatraju ocem (ili barem jednim od najvećih otaca) savremenog horora. Doda li se rečenom izvanredna oprema i štampa knjige, kakva odavno nije viđena na ovim prostorima, očito je da se za ovdašnju kulturu pojavilo ’ultimativno’ izdanje Lavkraftovih priča (dva njegova romana ostala su izvan ove knjige), koje će nadalje biti nezaobilazno kako za čitaoce tako i za teoretičare.

Ognjanović pažljivo i precizno predstavlja Lavkraftov opus, njegove ideje i, konačno, recepciju njegovog dela koja je od ukletog, za života nesvaćenog, stvorila kultnog pisca. Centralni deo knjige čine Lavkraftove priče i novele, od najranijih (1917-1923), iz perioda kada je ovladavao žanrovskom ikonografijom, do centralnog perioda (1923-1937), u kome je stvaran „Mit o Ktuluu“ (termin koji su naknadno smislili izdavači a koji sam Lavkraft nije koristio), u kome je u nizu priča osmislio svet kojim vladaju nepojmljivo moćni, oholi i surovi bogovi iz svemira, koji su već eonima u hibernaciji iz koje treba da ih probude ljudi-sledbenici kulta; ljudi su, kao i niži demoni, sasvim nebitna, potrošna bića. Istina o bogovima i njihovim dolasku skrivena je u ruševinama misterioznih gradova zatrpanih pustinjskim peskom, glečerima ili potopljenih na dno okeana; istina je ispisana i u mitskoj, misterioznoj knjizi „Nekronomikon“, koja je kroz istoriju čovečanstva neprestano proganjana i paljena ali koja uvek iznova iskrsava na svetlo dana i nalazi čitaoce (uprkos opasnosti da će poludeti od nje ili da će ih prožderati demoni).

Lavkraft je govorio, posebno u kapitalnom eseju „Natprirodna strava u književnosti“, o strahu kao najsnažnijoj čovekovoj emocija, a najveći i najdublji je strah od ’natprirodnih sila’. Sve njegove priče počivaju na toj tezi - susretu ljudi sa nemerljivim užasom (daljina, dubina, protok vremena, fantastičnih bića) pred kojim je čovek trun bez snage, prepušten milosti i nemilosti sila koje jedva može da nasluti. Junaci priča najčešće su bez mnogo životne snage, umesto jasnih odluka i delanja njih muče dileme i sumnje, kolebanja koja vode u odvajanje od sveta, potonuće u melanholiju, samosažaljenje, apatiju. Kod Lavkrafta nema brzih akcija; težište priča je na teškoj atmosferi predosećanja i narastajućeg beznađa koje grade duge, spore i kitnjaste rečenice sa malo dijaloga.

Već u vreme kada je stvarao pisac se služio starinskim stilom koji su poznavali pisci ranijih epoha; ta namerna anahronost koju je on pretvorio u prepoznatljivi manir, dodatno je potcrtavala uverljivost priče (a to nastavlja i danas, tražeći od čitalaca svesni angažman i napor). Insistiranje na pridevima ’čudno’, ’užasno’, ’neverovatno’ i slično dobija danas (u vremenima posle postmodernizma) posebno provokativno značenje jer nosi i dozu distanciranosti (iako je autor nije želeo) od žanrovskih šema i obrazaca. Rečju, „Nekronomikon“ je nezaobilazna knjiga za svakog ljubitelja literarnog horora/mračne fantastike, baš kao što je Lavkraft jedan od utemeljitelja i ključnih figura ovog žanra.