izabrana dela

izabrana dela

петак, 12. фебруар 2010.

GRBAVICA (2006)

KEYWORDS:
Jasmila Žbanić, Grbavica, Go West, bućkuriš, šehid, vukodlak, pubertet, potvrda, tajna, mafijaš, ružni klipan, šamarčina, silovanje, četnici, Željezničar, Šerlok Holms

RIVJU by Aleksandar Janjić

Ovaj rivju sastoji se iz dva dijela. U prvom dijelu ćemo objektivno da sagledamo kvalitet samog filma, ne osvrćući se na kontroverze koje je izazvao kako svojom tematikom, tako i nastupima njegove rediteljke Jasmile Žbanić. U drugom dijelu rivjua pozabavićemo se kontroverzama koje je film izazvao kako svojom tematikom, tako i nastupima njegove rediteljke Jasmile Žbanić.
Dakle, ukratko rečeno, Grbavica je slab film. Doduše, mora se priznati da u poređenju sa npr. Go West on (Grbavica, ne Go West) stoji kao znatno pismeniji pokušaj, sa manje vidljivom smuti-pa-prospi bućkuriš koncepcijom, ali ipak je to nedovoljno da bi se dobila iole solidna ocjena. Prvo, Grbavica je by default socijalni film - namely, prati pokušaje siromašne samohrane majke Esme (Mirjana Karanović) da preživi u depresivnom svijetu postratnog Sarajeva, tegleći sa sobom izuzetno iritantnu i nevaspitanu kćerku Saru (Luna Mijović). A šta je sa tatom?E pa tate nema - on je šehid.
Po mom skromnom mišljenju, ovakve pretenciozne socijalne dramurde u startu nemaju nikakvu prednost nad npr. krimi filmovima sa vukodlacima. Štaviše, mnogo je teže takvu socijalnu dramurdu napraviti gledljivom nego film sa vukodlacima - razlog leži u činjenici da su vukodlaci interesantni po definiciji, a dramurde samo ako ih pravi neki genije. Elem, skrenuo sam s teme.
Dakle, Grbavica je socijalna drama. Esma mora da se dovija kako da preživi, ima kćerku koju drma pubertet, a da sve bude još gore, škola organizuje ekskurziju za djecu. Finalni ekser u Esminom kovčegu jeste to što djeca šehida i ratnih vojnih invalida ne moraju da plaćaju, samo treba da donesu potvrdu o šehidnosti, odnosno ratnoj vojnoj invalidnosti svog roditelja. Sara naravno informiše Esmu o tome, međutim Esma opako vrluda sa tom potvrdom, tako da nam se čini da tu nisu čista posla. Takođe, savjetovanja na koja ide jednom mjesečno (znate ono "My name is Jack, and I'm an alcoholic", ili u ovom slučaju "Zovem se Sakiba i silovali su me") i prima nekakve pare bude nam sumnju da ona krije neku strašnu tajnu (odnosno "tajnu", pošto i tice na grani znaju šta je u pitanju, ali kako se to otkrije tek na kraju filma, ne smijem da vam kažem -bar ne još).
Esma radi kao konobarica u nekakvoj sleazy kafančugi vlasnika Bogdana Diklića, čiji bosanski akcent je prirodan otprilike kao južnjački kod Heatha Ledgera u filmu Brokeback Mountain (ne, NE NAMJERAVAM da prestanem sa ovim poređenjem). Bogdanu je neko rekao da ljudi u Bosni govore ijekavskim narječjem, te on svojski naglašava svaki slog gdje "e" prelazi u "je" ili "ije", pa možete da zamislite kako sve to PRIRODNO zvuči. Ali dobro, to je već cjepidlačenje.
Uglavnom, u tu sleazy rupčagu zalaze neka dva mračna tipa, od kojih je jedan Leon Lučev (čovjeku se mora priznati svestranost, imao je odličnu dvostruku ulogu u filmu Što je muškarac bez brkova, prilično dobru ulogu nezadovoljenog muža u slabom filmu Lukasa Nole Sami, a sada igra mračnog bošnjačkog tipa, dakle nešto sasvim različito od ovog prije). Nisam baš najbolje skontao ko su do đavola ta dvojica (em je ton slab, a nema prevoda, em je disk zaštucao u jednom od ključnih trenutaka), ali uglavnom njih lokalni mafijaš Emir Hadžihafizbegović stalno nagovara da ukokaju Bogdana Diklića.
Ovo je sjajan šlagvort za opis sljedećeg aspekta Grbavice - romanse. Naime, Leon je Mirjanin (tj. Esmin) love interest. Takođe, Sara ima love interest, a to je neki ružni klipan, takođe dijete šehida. Dakle, pored problema svakodnevnice i preživljavanja u turobnom sarajevskom postratnom svijetu, film prati i postepeni razvoj dvije romantične veze, koje bi valjda trebalo da služe kao tračak svjetla i ljepote u inače mračnom i turobnom svijetu, čija je turobnost ilustrovana time što je zima i što je svuda okolo snijeg. Ali nije to ni onaj lijepi snijeg, nego neki koji se topi, pa je sve ružno i blatnjavo, ali ako bolje razmislimo shvatićemo da to znači da dolazi proljeće. A da li to označava i bolje dane za naše heroje? Not necessarily, ali vidjećemo.
Uglavnom, kad već imamo dvije romanse, nije u redu da likovi koji učestvuju u njima ostaju neistraženi. Za Esmu smo rekli, za Saru ćemo poslije. Jasmila nije mogla da dozvoli da Leon, koji treba da se smuva s Mirjanom Karanović, ostane običan mračni lik, pa mu je dala background - živi sa svojom majkom koju jako voli, otac mu je poginuo i Leon je već godinama u potrazi za njegovim tijelom. Zapamtite taj detalj. Što se tiče ružnog klipana s kojim se Luna Mijović (tj. Sara) muva, osim što je ružni klipan i on je dijete šehida i Jasmila smatra da je taj fakat dovoljan da osjećamo simpatiju prema liku (bez obzira što je ružni klipan), te nemamo neki detaljniji razvoj ovog lika. Inače, njegov otac je poginuo na Žuči (obližnje brdo), kada tokom srpskog napada nije htio da napusti rov. Zapamtite i ovaj detalj.
Uglavnom, da sumiramo, Esma i Sara se zbližavaju sa Leonom Lučevom i ružnim klipanom (respektivno) zbog očiglednih sličnosti koje nalaze među sobom - Esma i Leon dijele ratne traume (naime, Esma je takođe bila u potrazi za tijelom poginulog oca), dok su Sara i ružni klipan djeca šehida. Fair enough, mada je to otprilike suptilno kao udarac konjskim kopitom po zubima. However, ako zanemarimo kretenske sličnosti među likovima, na sam razvoj ljubavi ne mogu da se stave neke veće primjedbe pošto nema mnogo patetike i davljenja, dijalozi su u principu normalni. (Zaboravio sam da spomenem da je bitnost ružnog klipana, osim što je ljubavni interes Lune Mijović, u tome što je obezbijedio pištolj, za koji se kasnije ispostavilo da je ključni plot divajs. Više o tome kasnije)
Međutim, ono na čemu film pada jeste ono najbitnije - odnos majke i kćeri. Jasmila očigledno nije znala šta da radi sa ovim segmentom, pa je odlučila (kao i svaki mlad i neiskusan režiser) da posegne za ekstremima. Dakle, svi znamo za one pozorišne dernjave, suze, šamare, pretjerivanje i sl. Svega toga u izobilju ima ovde. Esma i Sara vrlo rijetko imaju normalan razgovor - njihova komunikacija se uglavnom svodi na to da Sara davi, davi, davi, davi i onda ovoj pukne film i opali joj šamarčinu. Najekstremniji je slučaj pred kraj filma kad Esma konačno nađe pare da plati tu prokletu ekskurziju, međutim malo derište nije zadovoljno, ono hoće POTVRDU i samo POTVRDU (grom spalio i nju i njenu vražju POTVRDU) i počinje da se dernja u hodniku škole naočigled sviju i mama joj (pogađate) u hodniku škole naočigled sviju spuca šamarčinu i ode.
Generalno, ta Sara je prilično naporno dijete. Neposlušna je, svom razredniku laže da je mama bolesna (pošto je ovaj tražio da ona dođe u školu, jer se Sara ne početku filma potukla s nekim tipom tokom fudbalske utakmice, a zamislite baš TAJ tip je onaj ružni klipan s kojim se kasnije smuvala), ženu koja dolazi da je čuva dok mama radi noćnu smjenu izluđuje svojom razmaženošću - gađa je pepeljarom (nažalost, to se ne vidi u filmu), baca joj tašnu kroz prozor (nažalost, to se ne vidi u filmu), neće da ide u krevet kad joj ova naredi, itd. Doduše, ništa bolja nije ni prema majci.
Njena ekstremna napornost i problematičnost se demonstriraju otprilike u svakoj sceni u kojoj se pojavi, tako da je sulud posao nabrajati to sve. Suffice it to say - Sara (čak i ako uzmemo u obzir da je pubertetlija) nije mnogo simpatično dijete. Inače, da ne zaboravim, ovaj film sadrži i elemente američkog tradicionalnog teen filma, pošto se Sara muva sa onim klipanom a od ostatka razreda je prilično izolovana, dok su joj archenemyji neke tri neprijateljski nastrojene male gadure, čije ponašanje zaziva najbolje dane već pomenutih tinejdžerskih highschool filmova. Naravno, ovaj aspekt je samo ovlaš dotaknut, ipak se nije moglo baš SVE detaljno obraditi.
Opet sam napravio digresiju, a da nisam ni primijetio. Ono što sam htio jasno da naglasim je sljedeće - dijalozi i uopšte interakcija majke i kćerke imaju vrlo malo smisla. Evo samo jedan primjer tih pretjerivanja: Esma se sprema da ide na posao, a Sara zanovijeta: "Obećaj mi da se nikad nećeš udati." Ova kaže "Zašto?". "OBEĆAJ" (repeat 100x). I onda kad se Esma iznervira, Sara počinje da cmizdri: "Ti ćeš mene ostaviti!" Esma joj emotivno prilazi, grli je i kaže "Ja tebe nikad nikad nikad (repeat 100x) nikad neću ostaviti!" (U redu, o Džordžu je reč, kaže "MENE... nikad neće uhvatiti!"). Scena sa pištoljem ("Hoću istinu, mama!") pred kraj filma je vrhunac pretjerivanja, patetike i čega sve ne, ali o tom potom (što reko Željko Joksimović).
Elem, šta se dalje dešava? Tokom svog druženja sa ružnim klipanom, Sara otkriva da ovaj na skrivenom mjestu čuva stvari svog rahmetli ćaće, među kojima je i pun pištolj. Nešto kasnije Sara uzurpira taj pištolj kao preludijum za finalnu konfrontaciju sa majkom. To se dešava na kraju filma, poslije scene sa šamarčinom u hodniku škole. Mala Sara prijeti pištoljem i postavlja pitanja tipa "Gdje je tata poginuo, na kojoj liniji? bla bla" pa onda "Lažeš me, čitav život me lažeš, hoću ISTINU mama!" a onda mami puca film, skače na nju, počinje da je mlati rukama i dernja se "Oćeš istinu? E pa SILOVANA sam! Ti si ČETNIČKO KOPILE!" (zapamtite i ovaj detalj).
Naravno, grozotu ove scene ja ne mogu ovako na papiru da opišem, to morate sami da vidite, nije baš onako drastična kao Šerbedžijino tegljenje beznogog popa u Go West, ali i dalje demonstrira sklonost manje sposobnih režisera ka ekstremnim postupcima da bi realizovali svoje namjere (a vjerovatno i pobrali pozitivne kritike, pošto žiriji na festivalima iz nekog razloga padaju na te šupljatorske baljezgarije). Za slučaj da niste primijetili, ovo je bio spoiler. Dakle, ono što svi znamo o ovom filmu (nejmli, da je Esma silovana) nedvosmisleno se sazna tek pred sami kraj filma.
Zbog nedostatka prostora nisam spomenuo Esmin odnos sa gazdom i kako se iznervirao i napao je (fizički) što mu nije uplatila nekakav tiket.
Posljednja scena je vrlo simbolična - Sara obrijane glave odlazi na ekskurziju, u početku se samo otrgne od majke i uđe u autobus, ali poslije joj ipak mahne kroz zadnji prozor nakon što autobus krene. Esmi dođe da se rastopi od veselja zbog toga, a mi primjećujemo da je napolju sve zeleno - vidite kako turobnost i zima u Sarajevu odmah prođu čim se rikonsajlujete sa svojom kćerkom? Milina jedna...
Pred sami kraj analize, da spomenem još nekoliko scena. Na početku filma majka i kćerka se nešto igraju i majka nju škaklji i tome slično i onda joj ova vraća, penje se na nju i tome slično i taman kad pomislim "Sad ide onaj volim-te-i-ja-tebe-volim-mama" dio iz američkih filmova, Esma počne da govori "Prestani!" i skloni je sa sebe i ode sva tužna i zamišljena. Za one koji nisu skontali - vrlo lijep i suptilan način da nam se demonstriraju traume od silovanja kod jadne Esme.
Ima još nekoliko detalja koji su me naveli na misao da Jasmila možda zapravo pravi komediju. Već sam spomenuo Bogdana Diklića i njegov naglasak. Zatim, za Sarinog nastavnika (kojeg inače glumi real-life boyfriend Mirjane Karanović - Ermin Bravo) sam na početku pomislio "Čovječe, pa ovaj je pljunuti BORAT!", ali onda sam shvatio da mnogo više liči na Dejvida Švimera u APT PUPIL. U stvari, "mnogo liči" je understatement - ta dva lika su POTPUNO ISTA (!)
Takođe, jedna od scena na početku je besplatno genijalna - u onom savjetovalištu (ili šta li je već) jedna od žena opisuje kako su je silovali, a druga ničim izazvana umire od smijeha. Naravno, svaki pravi gledalac će da saosjeća sa ovom što se smije, te nije isključeno da ova scena i vama izvuče pokoji osmijeh.
I konačno, ilustracija o tome koliko je Jasmila emotivno vezana za Grbavicu - jedne večeri se Esma vraća s posla i Leon i njegov kolega se ponude da je odbace. Pitaju je "Gdje živiš?", ona kaže "Na Grbavici" (ovo je izgovoreno izuezetno svečanim tonom, Jasmila je očigledno smatrala da je ta rečenica jedan od glavnih aduta njenog filma). Malo kasnije Esma zaspi i poslije je Leon budi "Na Grbavici smo!". Ona se izvini što se uspavala, zahvali na vožnji i izađe iz auta.
Ne znam za vas, ali meni je nekako urnebesno da neko ko pravi film koji se zove GRBAVICA ne zna da prokleta Grbavica ima "malo" više od dvije kuće i jedne ulice, tako da nije baš dovoljno reći "Grbavica" pa da se odmah znaju tačne koordinate vašeg stana. In fact, Grbavica je dovoljno veliko naselje da u njemu možete žešće da se napješačite ako vas ostave na pogrešnom kraju, ali oprostićemo Jasmili ovu grešku - vjerovatno je na Grbavicu prvi put došla prije dvije godine, kad je snimala ovu svoju bukvu od filma. A i tada je sigurno bila samo u onoj jednoj ulici u kojoj su snimane neke scene. Pitam se da li zna da je stadion Željezničara na Grbavici? No, dosta o tome.
Sada ćemo da se dotaknemo nacionalnog aspekta. Naime, generalno dominira (nažalost, čak i u Srbiji, što je posebna tragedija) mišljenje kako je ovo isključivo socijalni film i nema nikakve nacionalne konotacije, nije antisrpski, govori generalno o ljudskim traumama, ne uzimajući u obzir nacionalna obilježja i sl. Kao, Srbi i četnici se vrlo malo spominju, svega u dvije ili tri rečenice, nije to poenta, itd. Na to možemo da konstatujemo samo sljedeće - MY ASS!
Prvo, sjetite se onih stvari što sam vam rekao da zapamtite - Oca ružnog klipana su roknuli četnici. Mirjana Karanović i Leon Lučev imaju poginule očeve, s tim da Leon Lučev čeka da se iskopaju još neke dvije jame oko Grbavice i nada se da bi tamo mogao da bude njegov pokojni tata (da sad ne ulazimo u "stvarno postojanje" tih jama, to nije bitno). Iz toga je prilično očigledno ko je roknuo njegovog oca. Dalje, eksplicitno je naglašeno da su Esmu silovali četnici (to je detaljno opisala u "potresnoj" sceni pred kraj filma), a svojoj kćeri ona kaže da je "četničko kopile", pri čemu je ovo "četničko" jednako gadno kao i ono "kopile".
Nije potrebno biti Šerlok Holms da bi se ustanovilo da skoro sve traume likova iz ovog filma potiču upravo od četničkog djelovanja. Dakle, istina je - četnici se spominju svega dva ili tri puta, Srbi samo jednom, ali i to je sasvim dovoljno da se jasno stavi do znanja ko je tu za sve odgovoran. Prema tome, laprdanja Branka Cvejića, Dragana Bjelogrlića i inih o tome kako ovo navodno "nije nacionalno obojen film" su najobičnija - laprdanja. I kad vam neko sljedeći put kaže "Grbavica nije antisrpski film, to je socijalna drama, nije poenta u četnicima nego u likovima i njihovim odnosima i sl.", pošaljite ga meni da ga ispsujem.
Kao dodatak, spomenuću govor Jasmile Žbanić u Berlinu. Naime, ona je vrlo kratko rekla "Želim javnosti da skrenem pažnju da više od deset godina nakon rata u kojem su Ratko Mladić i Radovan Karadžić organizovali silovanje 20000 žena, ubijanje stotine hiljada ljudi i protjerivanje miliona (!) iz njihovih domova, njih dvojica su i dalje na slobodi i tu su negdje u okolini, u Evropskoj uniji i sl. (ovo je slightly parafrazirano, tj. navodim po sjećanju, ali oni brojevi gore su tačni). Nadam se da će ljudi nakon ovog filma Bosnu gledati drugim očima. Nadam se da će se ovom medi svidjeti u Bosni. Hvala!" i to je otprilike to.
Nijedna riječ o samom filmu, osim da on treba da posluži "da se na Bosnu gleda drugim očima", odnosno da se skrene pažnja na žrtve četničkog terora. U slučaju Grbavice nije baš lako razdvojiti atmosferu samog filma i atmosferu koju je stvorila luda Jasmila svojim izjavama, ali je NEOSPORAN fakat da je "Grabavička" izrazito politički i nacionalno angažovan film i samo totalni slijepac ili lažov može to da negira. Što se tiče kvaliteta samog filma, znatno je bolji od Go West, ali to je otprilike to. Čak nije ni najbolji bosanski poslijeratni film, jer je Savršeni krug manje loš od njega. O sudbo kleta...
Btw, zaboravio sam da spomenem - glumci su solidni, a mala Luna Mijović (iako nije još dorasla zahtjevnijim scenama) bi vrlo brzo mogla da postane jedno od glavnih imena na ovim prostorima. Naime, ona će za koju godinicu da se razvije u opako privlačno žensko biće, a vjerovatno će da bude i solidna glumica (bar za ove naše niske kriterijume). Eto.