петак, 4. септембар 2009.

MY BIG AMERICAN ADVENTURE (1)


Od avgusta 2003. do jula 2004. bio sam u Americi kao stipendista programa JFDP (Junior Faculty Development Program) koji realizuju American Councils. Bila je to neka vrsta usavršavanja na koje sam otišao kao asistent-pripravnik, tada zaposlen na Filozofskom fakultetu u Nišu (grupa: Anglistika; predmet: Američka književnost). Godinu dana proveo sam kao visiting scholar na University of California at Berkeley, California. Ovo su delovi mojih zapisa, impresija, putopisa, komentara, i drugih pisanija koja sam slao svojim prijateljima u Srbiji, ili ih zapisivao za svoje potrebe.
Čini mi se da bi ponešto od toga moglo biti zanimljivo i širem čitateljstvu, pa ako vas moji opširni putopisi ne smaraju previše, evo.

REPORT 1: St Paul, Minnesota

u kome se opisuju pripreme za polazak na Veliki Put,
samo putovanje i veliki problem koji smo imali prvog dana u Americi,
zatim opis nekih grotesknih saputnika i saučesnika iz Srbije i drugih bednih zemljica,
te osvrt na 'orijentaciju' kojoj smo bili podvrgnuti po pristignuću u Ameriku…

Uprkos upozoravanju pojedinaca (da ne gledam kroz prozor, da se spremim za turbulencije, podrhtavanja i dr. fenomene) na let avionom - prvi u životu- navikao sam se prirodno kao da sam u vozu ili autobusu. Nisam imao nikakvu frku ni danima unapred, ni pred samo poletanje, ni tokom njega, niti ikada kasnije. Ne znam da li je ovo veliko postignuće u životu i da li da budem ponosan zbog toga, ali eto - čak mogu reći da mi se letenje sviđa, i da se nadam da ću u budućnosti biti u stanju da sebi priuštim način života u kome ću češće leteti a ređe se voziti autobusima (Niš - i dr. - expresa). Malo je lepših prizora u životu no posmatrati ogromne bele guste gromade od oblaka ISPOD sebe...
Bilo je malo hladnjikavo u avionu prvih pola sata, posle je OK: hrana je passable. U prvom, kraćem delu puta (do Minhena), kraj mene je sedeo Mrgud ('kolega' iz Niša koji, avaj, takođe ide u Berkli = o njemu: zaseban report), ali na svu sreću posle presedanja u Germaniji bio sam smešten u sendvič između 2 inozemske žene, na bezbednoj udaljenosti od ostatka srpsko-crnogorske grupe stipendista. Dobro, ne baš toliko udaljen da ne čujem njihove jadne pokušaje humora i pošalica među sobom, ali dovoljno da ne budem PREVIŠE neučtiv što u njima ne učestvujem.
Prethodno jutro u N. Banji (pred polazak na put) bilo je prilično mučno i deprimirajuće (meni već danima unazad muka, bez apetita, stres i šta ja znam), i uzalud sam pokušavao i tek delimično uspeo da izbljujem iz sebe nesto malo mesa pojedenog prethodne noći/jutra. Jedva sam nekako pojeo skoro ceo tanjir čorbe, nakon što sam zbrzano pakovao torbe dok su ostali bili u dnevnoj sobi... Uža i šira familija bila je okupljena i zbog mog otpraćaja, a i zbog Sv. Ilije kog i inače slavimo, pa sam pred odlazak imao da se izljubim sa jedno 40-ak osoba.
No, ne mogu reći da mi je odlazak bio težak, naprotiv. Stvarno je jedini pravi razlog za tu moju muku bio nehumani bioritam mojih poslednjih 10ak dana, sa stalnom trkom tamo-vamo, kupovinom ovoga i onoga, susretima s ovim i onim, privršavanja i pripremanja čega sve ne, sa vrućinom napolju i neredovnim jelom (iako se majka trudila da mi ugađa, uglavnom nisam imao apetita da se sladim time sto su ona i Lela spremale); mom moodu sigurno nije pomagala činjenica da sam je skoro svaki dan zaticao kako plače zbog mog odlaska...
       Te večeri/noći imao sam rastanak/ispraćaj sa beogradskim društvom (Dorijan, Dušan/Nyarla, Bekvalac, Jor, Nidža, Milosh, Pavle, kasnije i Gavra i Dunadan): prvo me je Dorijan sačekao na stanici, i 'platio' taxi do hotela EXCELSIOR, gde sam parkirao svoje stvari (1 veliku torbu, 1 manju, i kesu). Usput smo pričali o koječemu, uključujuci i njegove sugestije za dalji razvoj IN VIVO II (da aktivnije uključim Beograd, 'grad na 2 reke!', da budem jos žešći i extremniji, da uključim htonske kultove itd. Ukratko, sve ono što sam već imao na umu = sem Beograda, o čemu ću još razmisliti).
Enivej, već u Bgdu sam dobio normalan apetit i dohvatio kod kuće spremljen sendvič, a onda shvatih da već jezivo kasnim u ZORU, pa odoh tamo s Dorijanom. On je ubrzo morao da ode na neku svoju orgiju, a ja sa ostalima provedoh vreme ćaskajući, komentarišući nove brojeve časopisa ZNAK SAGITE i POLARIS i šta sve ne, do 22 h kad je bio fajront u birtiji. Platio sam ceo ceh, a na izlazu sretosmo Gavru i ženu mu te rešismo da produžimo u Skadarliju. S ovom bandom provedoh naredna 3 sata u bašti neke kafane u Skadarliji, u prijatnoj, opuštenoj, zabavnoj atmosferi. Jor i Nidža me otpratiše veći deo puta, odnosno Jor skroz do vrata hotela, i ja blažen legoh u 02h, prethodno naručivši buđenje za 04h, budući da je u 04.15 h organizovani prevoz do aerodroma čekao...
          I tako, sa samo 2 sata sna pred letenje, u avionu nisam bio najorniji za čitanje, iako sam se nadao da ću uspeti da bacim pogled na još poneku priču Cleggove zbirke koju je Nidža (Vitković) našao za shodno da mi pokloni pred put. Između uglavnom jalovih pokušaja da dremam dok smo bili iznad potonule Atlantide uspeo sam samo da pročitam 30ak fotokopiranih strana iz Nyarlinog CRYPT OF CTHULHU (ništa naročito).
Let je protekao toliko glatko i bez i najmanje naznake problema, da je nešto zajebano MORALO da nas zadesi na samom kraju = elem, kad je trebalo da sletimo u Chicago, gde presedamo za Minneapolis, ispostavilo se da su gadni olujni oblaci nad gradom i ne možemo da sletimo: posle malo gubljenja vremena u kruženju i čekanju, poslali su nas na najbliži zgodan aerodrom = u Indijanapolis, što je tehnički i bilo prvo tlo koje smo na amer. kontinentu dodirnuli (mada ne i svojim stopalima, jer smo sve vreme =bar 2 sata= ostali u avionu). Tek potom odletesmo nazad u Chicago, sletesmo na kišnu pistu glatko, ali ništa potom nije bilo tako.
Lufthansa nam je poželela da svoje konekcije uhvatimo bez problema, ali avaj: nothing like that. Prvo smo se našli u gužvi pred terminalima sačinjenoj od bar 1000 ljudi iz raznih drugih odloženih letova koji su se sad svi sjatili odjednom da uđu u USA i rade whatever. Mene, kao vođu puta, ostali stipendisti su spopadali da idem i zovem telefonom centar u Washingtonu, ali telefona nema nigde u okolini (ionako napučenoj gomilom Arapa, Indusa, crnaca, Rusa i ko zna čega). Stajali smo u tom redu i čekali, jadni, ne znajući šta ćemo dalje (povodom leta koji je tu trebalo da uhvatimo za Mineapolis), a čak ni kad nas izvukoše iz reda i, kao, odradiše formalnosti malo brže, opet izgubismo mnogo vremena i živaca lutajući od podizanja prtljaga do mesta gde se hvataju shuttle-ovi (ovde: vozići) koji putnike voze od terminala do terminala, gde ima 300 levela, 300 destinacija, a niko ne zna sigurno gde idemo i zašto.
Što je još gore, ja kao vođa puta moram da vodim računa da u toj gunguli ne izgubim nekog od polupismenih članova, pa jurim napred i nazad i brojim ih, i tražim ih /jednom umalo da me 'upuca' obezbeđenje jer sam krenuo u area odakle ne smem da se vraćam/, skoro sve vreme vučem 300 kila svog prtljaga, u humanijim momentima pomažem ženskinjama da unesu svoje enormne prtljage u liftove, itd.itd.itd. Uglavnom, kad napokon dođemo do mesta gde bi, po nečijoj pretpostavci, trebalo da se checkiramo za let ka Minesoti, doznamo da leta tamo neće biti, i da je naredni let tek SUTRA u 13.45 h (sve ovo se dešava negde oko ponoći po lokalnom vremenu).
Šta ću, kud ću = zamolim da upotrebim njin telefon, tu na šalteru, i pozovem emergency phone u Washingtonu. Uprkos mojoj skepsi, na njega se, actually, javi neka osoba, u to doba, iza ponoći, kaže da zna da nam je let odložen, i da će videti šta može da uradi. Kaže da je zovem za pola sata. U međuvremenu sedimo u jednom prikrajku, nerava na ivici; kome se može = pijucka i jeducka neke drangulije tu kupljene, ali meni je svega preko glave i nije mi ni do čega...
          Enivej, ispadne da ćemo morati da noćimo u hotelu u Chicagu i da letimo tim avionom sutra, i ova osoba mi kaže da uhvatimo shuttle sa aerodroma, odemo u Holidej In, damo ID koji mi izdiktira, i čeka nas 9 soba (X2). Super, siđemo 1 nivo niže, samo da bismo otkrili od vozača da tih H. Inova u gradu ima 4!!!! Eeekk! Ko je to mogo znati! U koji od njih sad da idemo?
Ona kokoš na telefonu mi nije ništa preciznije rekla. Sledi: traženje sitniša za telefon: okretanje broja: ona u W. se ne javlja: zovemo brojeve (u medjuvr. nabavljene) ostalih H. Inova i pitamo da li kod njih imamo rezervaciju, bla bla bla... Posle dodatne gnjavaže saznamo u koji hotel da idemo, ali treba čekati još bar 45 minuta dok ne naiđe shuttle (ovde: mini-bus) da nas tamo vozi. Ja sam već nadrkan preko svake mere, i u jednom momentu, nakon što me 1 neandertaloid upita sasvim irelevantno pitanje samo 20 sekundi nakon što sam na ISTO odgovorio nekome drugome, ja samo odmahnem rukom i okrenem leđa u očaju. Ovaj me sustigne i uhvati za vrat, ne jako, više kao u šali, iako se nije šalio, i kaže nešto kao: 'Ej bre... si čuo šta te pitam...' To na tome otprilike i ostane i od tad se više nismo ni 'družili' u predstojećim, retkim slučajnim susretima...
           Sasvim predvidivo, nakon ovako izluđujućeg hoda po trnju (s koferima), svila i perje H. Ina behu dobrodošla promena (mada bi mi, mrtvoumornom, i prosečni srpski hotel podjednako leg'o...). Ustadosmo nešto odmorniji i smireniji, te bez daljih zajebancija odosmo na taj let u 13.45. Na aerodromu pojedoh sendvič sa ćuretinom pošto u 'lokalnim' letovima u USA ove stipse u avionu služe samo nekakve grisini-grickalice (za razliku od Lufthanse, koja nam je do Minhena dala sendvich, a preko okeana čak i nešto nalik jelu: piletina, ako se dobro sećam).
           Kojeg li olakšanja kad na aerodrom u Mineapolisu stigosmo kako treba i sretosmo ljude sa University of Minnesota koji nas čekaju.


U Mineapolisu (tačnije, St Paulu, što je grad koji se nastavlja na Mineapolis) provedoh skoro nedelju dana: od ponedeljka popodne 04.08. pa do poned. 11.08 prepodne. Svrha toga bila je 'Orijentacija' za svih 120 stipendista JFDP (Junior Faculty Development Program), tačnije razni oblici akulturacije, pre svega preko predavanja koja su išla na teme u rasponu od System of Education in the USA preko detalja o Monetary Issues vezanih za stipendiju (+ sve oko insurance koji nam pokrivaju, itsl.) pa do bontona, useful tips for (wo)men [not that useful, really= čist zdrav razum + logika + iskustvo + higijena] itsl.
Predavanja su držali veseli, razdragani, nasmejani, ljubazni i krajnje predusretljivi ljudi koji su stvarno lomili da nam budu od pomoći time što (po)kazuju, mada moram reći da je dobar deo toga bio suvišan za iole pismenu i civilizovanu osobu (što, s druge strane, dobar deo stipendista baš i nije: neki Rusi, Uzbekistanci, Turkmenstanci, Litvanci i bog te pita koji brđani juče sišli s planine iz nekih, kao, fakulteta [koji, verovatno, nemaju ni struju ni vodu]. No dobro, oni su dobar deo toga u stvari ponavljali, elaborirali i na delu pokazivali iz onog Cultural Accommodation Handbooka koji su poštom poslali još negde juna ili jula...
            Ta i takva predavanja održavana su u učionicama i zgradama kakve u Srbiji mogu samo da sanjam. Istina, ovo pišem u Berkliju, i nakon današnjeg obilaska ovdašnjeg kampusa više ne mogu da opisujem St Paul s takvim entuzijazmom kakav bih imao prvih dana boravka tamo, kad mi je jedino pređašnje iskustvo bilo= na niškom Univerzitetu. Same zgrade su od crvene cigle, ali modernog i oku prijatnog dizajna, mada je relativno malo zelenila medju njima. Unutrašnjost je ultra moderna i hiper opremljena: nije se štedelo na iskazivanju moći i veličine: big is beautiful, might is right, itd.
Moram priznati da sam čak i ja almost impressed = toliko neekonomično razbacanog prostora, fino upotrebljenog u estetske svrhe, pravi je podsmeh, recimo, šibica-zgradi Filozofskog Faxa u Nišu, sa skučenim stepeništima i hodnicima i zanemarljivim holom... Učionice = svaka ko svečana sala, i uređena i funkcionalna, svuda projektori, kompjuteri, reflektori, table i platna i šta sve ne. Posebna priča je njihova opsednutost aircondition-om, od koje sam bio na ivici da se razbolim, a u svakom slucaju često sam se smrzavao, kijao itsl. Jer, izađeš napolje u kratkoj majici, na T od oko 26 C, i udješ u oko 5 C hladniji hol, i sedneš u učionicu sa T od oko 15 C = i zažališ što nisi obukao nešto s dugim rukavima... Nije stalno bilo tako, ali ponekad je stvarno bilo hladno. (Poseban shock su, kasnije, bili rashlađeni autobusi grackog prevoza: čekaš 15 minuta autobus, a kad dođe, ne samo što unutra imaš mesto [mekano] da sedneš, nego te još i air condition očas posla rashladi! Hot damn, koja promena u odnosu na srpski prevoz!)
           O ljudima s kojima sam bio tamo ne bih mnogo niti dugo, jer stvarno nisu bitni: tipični predstavnici negativne selekcije na srpskim sveučilištima, mediokriteti koji u svojim lap-topovima nose mp3 zbirku muzike Željka Samardžića, Garavog Sokaka, Zdravka Čolića itsl, fun-loving idioti čiji mi 'smisao za humor' u pošalicama koje sam čuo grebe po nervima kao stiropor po staklu i koji skoro bez izuzetka razmišljaju u stilu: »Ma šta ja ima da opet slušam predavanja iz oblasti koju predajem kad sam to odavno slušao= ja to sve znam!» (ovo je skoro-pa-citat!)
Inače, svi su iz utilitarnih, pragmatičih, ne-duhovnih 'nauka' (pravo, ekonomija, menadžment itsl.) i naravno da, uprkos svom profesorskom zvanju, isijavaju «jezive ožiljke spiritualnog gladovanja». Pošto su mi, kao vođi puta, već pojeli delić džigerice one traumatične večeri na čikaškom aerodromu (zbunjene, izgubljene, poluhisterične i nizašta sposobne ženturače i nervozno-obezglavljeni mačoi koji ne umeju da beknu engleski niti da se snađu u prostoru...), i pošto sam ja zlopamtilo, gledao sam da izbegavam njihovo društvo koliko god sam mogao a da to ne bude uvredljivo/napadno (mada je bilo više nego očigledno). Kao 'protiv-teza', njihove kolege iz još zaostalijih ex-drzava ex-imperije (ruske) delovali su ko karikature i parodije na njih, pa mi tek sa tim ex-rusima i šta li su već nije padalo na pamet da se zbližavam (mada su nas ameri terali, tokom spec. ručkova i večera za razne interesne/profesionalne grupe, gde sam na silu cedio 'razgovor' sa 'koleginicama' iz američkih studija koje su me odbijale, što godinama, što proredom zuba i veličinom noseva).
           Bili smo smešteni u sobama studentskog doma, prihvatljivim za ovolicko vreme, mada smo kupatilo tih dana delili po principu: 2 šolje/tuš kabine na 4 sobe (X 2 osobe), što znači da je često bilo zauzeto (naročito ujutro) i da sam morao pažljivo da dezinfikujem šolju pre no što bih sedao na istu. Hrana je bila na granici podnošljivosti, ne zato što je bila loša po sebi, koliko zbog nekih kulturoloških različitosti: smetao mi je doručak koji je nudio isključivo SLATKE stvari (voćne salate, džemovi, puter, sokovi, mleko) i ništa slano, mesnato, sirasto, jajasto, a ja džem i kod kuće stvarno retko jedem, i to isključivo kao užinu ili dodatak nečem ozbiljnijem. Ako ništa drugo, doručak sam zalivao hladnim čokoladnim mlekom, pa me je to nekako držalo do ručka.
Ručak i večera su najčešće bili jestivi, ali opet = sa čudnim američkim insistiranjem da im svako jelo bude slatkasto! Fuck! Lepo nasitnjeno i izdinstano meso = s prelivom koji ima ukus između vrlo slatkog kečapa i (almost) džema. Ili slabo kuvano/sirovo povrće! Odsustvo jačih začina (čak i soli u onoj meri koju ja volim). Jak naglasak na crnom, raženom i ne znam kakvom - samo ne belom- hlebu. No, dobro, čak i kad nije bilo jela koja bi mi odgovarala, uvek je bilo (za druga 2 obroka) izbora od 2-3 vrste salame, pečenice, sira, solidnih deserata (skoro svaki dan sladoled, ili neki vrlo dobri biskviti, šta li su), i 10ak vrsta sokova. Sve ovo dobijaš 'plaćajuci' swipe-ovanjem kartice koju si dobio džabe, i potom možeš da trpaš šta oćeš kolko oćeš (ja sam se primio na američki sistem razmišljanja skroz, i redovno punio tanjire više nego što mogu da pojedem).
Kompjutere sam imao u dvema manjim prostorijama (gde je uvek bila gužva) u samom dormu, kao i u velikoj komp. sali sa 50-ak (ili i više?) mašina tamo gde smo imali predavanja, pa sam često bio na netu i u mail kontaktu sa družinom i familijom. Naravno, stizao sam da surfujem i onih nekoliko stalno posecivanih horror sajtova, čisto da sam u toku šta se dešava, a redovno sam postovao i na forumu Znaka Sagite. Jedino sam svoju od-kuće-ponetu muziku uspeo da čujem u tek 2 navrata za sve to vreme, ali eto = izdržalo se. Dali su nam i neaku karticu za međunarodne pozive koja nam je praktično nudila po 40 minuta razgovora s inozemstvom. Zahvaljujući njoj zvao sam kuću nekoliko puta, čisto da ih umirim i kažem da je ovde sve OK. Dali su mi i 35$ za ne znam koje potrepštine = i to sam delimično ispucao na knjige (o tome kasnije).
Trudili su se Ameri da nam prirede i neke dodatne aktivnosti:
Ja sam se prijavio za Prirodnjački muzej, gde pored ostalog imaju čitave ogromne kosture dinosaurusa, a slikao sam se i pored likova iz Snupija, posto je njegov tvorac odavde. Pored pompeznih, velikih brontosaurusa i drugih giga-stvorova bila je i gomila kostura manjih stvorova, što guštera, što davnašnjih, ranih glodara, koji izgledaju fasninantno na svoj način. Bio je tamo i exibit ljuckog tela, sa prikazima preseka [poprečnog], sa uveličanim prikazima krvnog sistema, itd. Videh i pravu pravcatu egipacku mumiju, upola umotanog a upola ogoljenog tela. Fascinantna stvar, posebno lice i ruke [u pitanju je neki minorniji sveštenik]. Žao mi je što tad i tu nije bilo nikog da me usnimi. Ali usnimio sam ga ja za moju privatnu mračnu komoru...
           U tom muzeju sam i po prvi put u životu gledao film u IMAX sistemu = to je ogromno 'udubljeno' platno (kao unutrašnjost kupole) na koje se projektuje film sa duplo šire filmske trake nego u regularnom bioskopu, pa je slika mnogo oštrija i bolja u svakom smislu + stvara se utisak 3d bez ikakvih naočara itsl. Gledali smo dokumentarac o koralnim grebenima /THE CORAL REEF ADVENTURE/, i ne mogu da opišem koliko je ono živo, uverljivo i fascinantno = bukvalno kao da si TAMO: pod morem, među ribama, u avionu koji nadleće ostrva i juri kroz klisure (mestimično te vrtoglavica hvata i čini ti se da ćeš da upadneš u platno! neopisivo!)
Em što su lepotinje prelepe same po sebi, em ih ovaj sistem približava još bliže i jače, i ni sa čim se ne može uporediti prizor krupnog plana nekih morskih sasa (ili tako nekih lavkraftoidnih biljo-životinja) koje pulsiraju svojim 'pupoljcima' i 'cvetovima'= na platnu duplo većem od standardnog + sa osećajem dubine koji tamo nemaš. Čak i muzika je odlično odabrana, i jedina zamerka mi je što bih voleo da ovo traje bar duplo duže (od 55' koliko je bilo). No, čak i karta za sve ovo je bila već plaćena, pa stvarno ne mogu da se žalim.
           Vođa moje grupe nas je vodila u uptown, u jedan tipičan američki restoran na večeru (od njihovih para = stvarno su gentlemeni!), čisto da se priviknemo na ponašanje tamo, šta se i kako radi: ja sam naručio neka dimljena rebra i seckano meso, i ostalo mi je i za doručak (kod njih je normalno da tražiš da ti zapakuju preostalu hranu za poneti, i to u posudama od stiropora; takođe na mnogim mestima ovog nivoa ugostiteljstva imaju lep običaj da ako naručiš koka kolu, sprajt itsl. naplate ti jednu čašu a dolivaju ti koliko god tražiš i možeš da popiješ!). Sve to je bilo praćeno nekom muzikom kakvu nikad nisam čuo, uživo su svirali i pevali neki crnci: vrlo živahna i bučna i dinamična muzika (el. gitare, harmonika, bubnjevi i nekakva rešetka). Raspitao sam se i otkrio da se ta sorta muzike zove zydicho [zajdako], da potiče od onih krvožednih redneka iz Južnjačke utehe (kejdžuni iz Lujzijane!). Heh, koje je ono prženje - bilo je super.
Neki blesaviji primerci naše grupe (ne nacionalne već ovog puta regionalne, po približnom regionu - odredištu univerziteta koji im je dodeljen) išli su blizu pozornice da igraju. Meni tako šta nije ni padalo na pamet, ionako polako jedem, pa sam najduže uživao u (ponovo!) slatkastom, ali ukusnom mesu. Usput, čak je i salata sa kupusom, majonezom i ko zna čime = bila SLATKA! AAAARGHHH! Prženi krompirići su bili najbliži onome što normalan čovek od njih očekuje (tj. slani, i s ukusom prženog krompira).
           Posle večere ostatak grupe je otišao sa vođom (vrlo dražesnom i dobrom Laurene, koja inače pati od nekog poremećaja budući da ima bar 150 kila a visoka je ko ja, i skoro isto toliko dobroćudna - hm, možda i malo više. Bila je dirljiva skoro do patetike kad se rastajala s nama na poslednjem predavanju/prezentacijama, podelila nam po čokoladicu, a kasnije i po pisamce/razglednicu sa nekim medvedićima i tigrićima, sa ličnom porukom i lepim željama za svakog pojedinačnog člana grupe. Relativno mali znak pažnje, ali od srca, samoinicijativan, zato što je ona tako želela [pretpostavljam, od njenih para]...).
Ja, Mrgud i plavusha Ljilja (izbosne = i o njoj detaljnije drugi put) ostadosmo da malo procunjamo gradom. To donekle i nije bilo najpametnije, s njima, kakvi jesu, ali mi je bila jedina prilika za to, budući da sam prethodnih nekoliko, kad su veće i organizovanije grupe išle, prespavao (a nisam ni bio naročito fasciniran idejom posete najvećem tržnom centru u Americi = The Mall of America itsl. atrakcijama). Posle pređenih 100ak metara oni shvatiše da je kasno (oko 22.30) i opasno da idemo nepoznatim ulicama nepoznatog grada u to doba, počeše da me spopadaju što sam ih naterao da ostanemo, i brzo krenusmo nazad ka bus stanici koju smo znali.
Ako ništa drugo, barem iskoristih priliku da svrnem u 2 knjižare kraj kojih prođosmo (da, rade do 23h!), i nakon kraćeg skeniranja reših da sebe častim dvema knjigama po retko povoljnim cenama: THE LETTERS OF WILLIAM BURROUGHS, hardcover, omot, veliki format, 500 str (reg. cena=25$, ovde 12,5 + porez = ukupno, nešto iznad 13$), te GREAT TALES OF TERROR, ed. By S.T. Joshi, čijem ukusu i izboru verujem (vidim mnoštvo poznatih imena sa nepoznatim mi pričama, kao i nepoznata imena koja su, siguran sam, vredna istraživanja). Potonja je reg. cena 13 $, a ovde kupih za 6,50 + porez = sve u svemu, obe knjige za 20$. Treba li posebno da opisujem koliko mi je 'značilo' što su me iskosa gledali i komentarisali ovo dvoje, jer umesto na koka kole iz automata, te na poluprazne kesice čipsova itsl. zezancija koje su oni pazarili, ja dajem pare za neke - knjige? ('Pisma! Dao si tolke pare da čitaš tamo nečija pisma?!!!' čudio se Mrgud...).
Ja sam im vraćao sladostrasno se naslađujući njihovim mukama sa pušenjem duvana na koji su junkyjevski navučeni, a koje je zabranjeno na ogromnoj većini javnih mesta. Svakom svoja navika /habit/. Na kraju se ispostavilo da kasni noćni bus ide jednako retko kao i u Nišu, i pošto nismo smeli da priuštimo sebi da zalutamo, oko pola sata smo presedeli na bus stanici, a potom imali i prijatnu šetnju /i lutanje/ mračnim ulicama posle ponoći, tražeći kampus, uz pomoć -da ne grešim dušu- stvarno predusretljivih prolaznika [SVI ljudi koje sam do sada u USA pitao/molio za bilo šta bili su krajnje ljubazni i spremni da pomognu: niko mi nije odgovarao preko volje, ili ignorisao, ili na bilo koji način bio neprijatan]. Ovo dvoje je i dalje gunđalo zbog šetnje, ali meni je prijala posle obilne večere: noć je toplo/sveža, prijatna, vedra, a moj radoznali i novih prizora uvek gladan duh imao je čime da se hrani.
Posebno pamtim prizor ogromnog mosta/nadvožnjaka koji smo prelazili = potpuno pust, prazan, samo mi na njemu, kao u postapokaliptičnim filmovima: njih dvoje su bili zaokupljeni mislima da bi neki crnac mogao da iskoči odnegde i orobi nas, ali ja sam i tad kao i svakog drugog momenta na kampusu i u gradu imao skoro iracionalno-opušten osećaj da sam na neki način kod kuće, i da mi se ovde ništa loše ne može desiti [svi moderatori su zapazili moju opuštenost i odsustvo bilo kakvog 'kulturnog shocka' u mom odnosu prema Americi = a kako bi ga i bilo? Zar da budem shockiran stvarima koje sam oduvek priželjkivao i podrazumevao kao normalne: red, ekonomičnost, promišljenost, smisao za detalje, čistoća, ljubaznost, formalni principi, poštovanje tuđe individualnosti i privatnosti i prava na slobodan izbor, neposrednost i umerena nekonvencionalnost u izražavanju, laid back attitude, itd.]
Poslednjeg dana, u nedelju, išli smo na organizovanu vožnju Misisipijem (koji je u gornjem toku tanak ko Dunav, i nigde blizu ekscesa širine koje ima u srednjem i donjem toku). Zanimljivo, simpatično, ali ja sam očekivao još više (zbog Haklberi Fina): okolina nije bila onoliko divlja kako sam zamišljao = ipak je tu na obalama naseljeno, ima vikendica, šatora, itsl. =čak i fabrika! Ovde sam se namerno izdvojio od ostalih, i stajao sâm kraj ograde, ili na pramcu, i nešto malo proćaskao s jednim simpa studentom, Amerom, koji je preko raspusta radio na recepciji u dormu gde smo odsedali. Potom dođe vreme ručka, koji su služili na brodu, u suštini švecki sto gde se moglo naći savim dovoljno dobrih sastojaka za 2 krcata sendviča koja napravih sebi i sedoh, sam, do prozora, posmatrajući reku.
Ubrzo mi se pridružio Mrgud (koji se takođe slabo družio sa ostalima). Iskrcali su nas ubrzo potom na početnu stanicu (dokle smo išli spec. busevima) i dali nam sat vremena fore da sami prošetamo do povratka u buseve. Prethodnih dana je uglavnom bilo sunčano= tog jutra oblaci su sakrili Sunce i na palubi brodića je bilo toplo, ali prijatno: no, kad smo se iskrcali, već je počelo da peče i biva vruće, i nisam bio naročito voljan za šetnju, tim pre što to nije neki povučeni i hladovit pejsaž uz reku, već naseljeno mesto, sa asfaltom i ljudima svuda okolo.
Grupa 'naših' smesta je pošla u potragu za nekom kafanom (iako su do pola sata pre toga ždrali na brodu, i zalivali pićem po volji koje se točilo kolko je ko hteo), a ja se od njih odvojih kod prve knjižare/antikvarnice. U njoj ne nađoh ništa neodoljivo (mada, videh čak 2 tvrdokoričene biografije L. F. Celine-a, kao i preskupo, tvrdo, izdanje LONDON BRIDGE-a (za 20$ ! =kupiću ga na amazonu, u soft-coveru, za oko 10$). U narednoj antikvarnici mi za oko još u izlogu zapade CONFESSIONS OF ALEISTER CROWLEY= uđoh unutra, i prelistah: hc, traže 85$ za nju, što je previše čak i za tu knjigu, iako ću je sigurno kupiti elsewhere (vidim na amazonu da je out of print, ali polovna može da se nađe za 20-30$ *update: na kraju sam je tako i kupio, used, preko amazona, za 25$)). Sigurno vredna stvar (ed. by Kenneth Grant i J. Symmonds) + odlične ilustracije/fotke unutra. Tu videh i L. Sprague de Campovu biografiju Lavkrafta za 35 $, ali niti je dovoljno dobro očuvana, niti je sadržinski dovoljno dobra za te pare (+ pošto već imam Joshijev HPL: A LIFE, ne treba mi ništa dalje ovakvo). U airconditioned antikvarnici provedoh vreme do polaska, i onda se pridružih ostalima.

NASTAVIĆE SE...

PROKLETSTVO IKONE SVETOG TEODORA (2005)


specijalna produžena verzija (55+ minuta)
by Nebojša Nenadić
(15 Minutes Pictures, 2005)
***
3+
ovo je sjajno! vrlo sam prijatno iznenađen, iako sam u startu bio oprezan i sumnjičav prema amaterskom (?) filmiću razvučenom na ciglih 55 minuta. to trajanje se uopšte ne oseća, sem u jednom nepotrebnom minutu noćnog cityscape-a, a pred kraj, kad sam shvatio da je skoro-gotovo, pomislio sam 'oh, ne, nije valjda već kraj!?' što je jedan od većih komplimenata koje mogu nekom filmu da uputim.
film je krcat infantilnim zezanjem: ima čak i ogromne količine fart-humora, tako da preporučujem da se u sledeću isporuku humanitarne pomoći za bosnu ubace i dvd-i sa ovim filmom.
P.I.S.T. ima sve ono što su vam govorili da je ŠEJTAN, a što tamo niste dobili: zabavu, humor, simpatične likove, odličnu i harizmatičnu glumu, itd.
ako autorima zatreba blurb od mene, rado ću im ga dati: P.I.S.T. ima Ghoul's seal of approval!
inače, u standardnom preterivačko-melodramatičnom stilu na beokonskoj premijeri puštena je buva da su se javili 'anonimni pozivi' koji traže 'zabranu prikazivanja filma' i ko zna šta, i to je prezentovano tako dramatično da sam očekivao da će neki bombaš samoubica da se pojavi u sali, ili barem da verski fanatik dođe ispred sale i tu se demonstrativno spali; avaj, kada sam malo zagrebao tu priču, ispostavilo se samo to da je neki looney toon zvao telefonom da se žali što se neko tu sprda sa ikonom sv. todora, i to je sve. a autori kao da su znali, taj komentar su predupredili genijalnim natpisom na kraju filma, gde se kaže, otprilike: 'likovi i događaji su izmišljeni, svaka sličnost bla bla, ako se neko ovim nađe uvređen, taj nije normalan!'
ja bih još samo dodao: ako se nekome P.I.S.T. ne dopadne, taj nije normalan.
naravno, moram da dodam da za ocenu ovog filma, kao i za ČUDOVIŠTE IZ TAMIŠA (kasniji produkt iste ekipe), primenjujem labavija merila i blaže ocenjivanje; ni jedan ni drugi nisu filmovi u strogom smislu reči – više su nekakve vežbe, oprobavanje snaga, demonstracija sile i tako to. dakle, to su pre svega ZAJEBANCIJE, ali vrlo duševno usnimljene, režirane, odglumljene i što uvek treba istaći – zabavne za gledanje.
iz toga proističe zaključak: ako su ovi momci ovakvi kad se zajebavaju, kakvi li su kad su ozbiljni?!
nadam se da ćemo to uskoro moći da vidimo u nečem ambicioznijem i dramaturški i idejno osmišljenijem od ovih zajebancija. samo da reditelja ne pokvari taj ukleti, u memlu i paučinu zapleteni i mumijama opsednuti FDU!
nakon mojih impresija, evo osnovnih podataka o ovom filmu:

Komedija fantastike "Prokletstvo ikone svetog Teodora" (ili PIST) traje 55 minuta, nastala je godinu dana pre Čudovišta iz Tamiša.
Sa tim ostvarenjem deli mesto radnje - Pančevo, gde Nenadić živi - kao i prisustvo niza digitalnih efekata iz kućne radinosti.
PIST govori o krađi čudotvorne ikone iz gradskog muzeja. To je "čudna i na momente brutalna komedija koja u dubokoj suštini secira teme odgovornosti, prijateljstva i pohlepe", navodi se na sajtu nezavisne producentske kuće 15 Minutes Pictures, koji režiser vodi sa saradnicima (na slici).
Nebojša Nenadić (27) je letos upisao Fakultet dramskih umetnosti, nekoliko meseci pošto je film Čudovište iz Tamiša - njegov dugometražni prvenac - više puta prikazan u Pančevu i Beogradu.
Film možete i da skinente sa njihovog sajta.
To delo je takođe na programu trećeg Festivala srpskog filma fantastike.
Nenadić je oba filma napravio sa stalnim saradnicima, Marjanom Vrhovcem i Predragom Miškanovićem, uz pomoć porodice i prijatelja.
U tim ostvarenjima bio je režiser, montažer, scenarista, autor ili koautor 3D animacija i specijalnih efekata i direktor fotografije.
Uloge u PIST-u tumače Marjan Vrhovac, Goran Ratković, Miljana Novaković i Goran Ilić.
Film nije imao sponzora, snimljen je za najmanje 70.000 dinara, a posle dve projekcije u Pančevu distribuiran je poštom po Srbiji, Crnoj Gori i Republici Srpskoj.

Film sada možete u celosti pogledati onlajn, OVDE: