уторак, 31. март 2009.

BEOGRADSKI FANTOM

***
3

ispratio sam mnogonajavljivani film na premijeri u savinom centru. bila je masa sveta, skoro krcat sava. željni ljudi premijera, dešavanja, pa još ako povod obećava da bude nešto bar upola zanimljivo – eto rulje.

sad, BEOGRADSKI FANTOM, strogo gledano, baš i nije film, ovo više izgleda –kako reče moj saučesnik tokom gledanja - kao KULTURNI NOKAUT sa nešto većim budgetom za igrane deonice. znači, imamo gomilu tih talking heads na crnoj pozadini koje pričaju o fantomu i svojim vezama ili saznanjima vezanim za njega, nešto malo arhivskih snimaka (pretežno vezanih za titovu posetu kubi), i igrane inscenacije fantomovih poduhvata i policijskih napora da ga uhvate.

da se razumemo, sve je to prilično zabavno za gledanje: sagovornici u onom televizijskom delu 'filma' su kratki i koncizni (tj montažom su učinjeni takvim) a neki od njih su i prilično inspirativni, poput taxiste koji sa mangupskim smešakom govori sa neskrivenim simpatijama prema osobama sa određenom kriminalnom tendencijom i sa zlobnim podsmehom prema pajkanima. akcione inscenacije sa belim poršeom koji juri čudno pustim ulicama grada i smešnim pajkanskim autima koja pokušavaju da ga stignu takođe su zabavni za gledanje, fino je to sve režirano i montirano, mada, naravno – nema tu nekog pravog saspensa jer od samog starta znamo i koliko je to sve trajalo (10 dana) i kako se tačno završilo, pa je malkice izlišno navijati 'dal će sad da ga uvate? dal će da im umakne? šta će dalje biti?'

umesto toga, možemo samo da se zavalimo u sedište i uživamo u jurnjavama autima kakve odavno nismo videli u srpskom filmu. i da žalimo što one nisu deo nekog dramskog tkiva, što nemaju pravi i puni dramski (akcioni, triler) potencijal. unutar ovog koncepta, one su malo više od puke egzibicije – kao što je fantom jurio poršeom ulicama Bg ZATO ŠTO JE MOGAO, tako i todorović stavlja te scene u film ZATO ŠTO MU SE MOŽE; kao što je fantom dizao srednji prst tadašnjim pajkanima, tako reditelj ovde diže srednji prst svojim srpskim kolegama podsećajući ih na neke scene i zaplete kojima se odavno ne bave.

sam fantom, kao i svi pravi fantomi, ćuti ko zaliven: igrani film nam ne kazuje skoro ništa o njemu, a u intervjuima s njegovim prijateljima čujemo naznake mnogo zanimljivije od onoga što vidimo u filmu. ideja je da svaki gledalac u glavi izgradi svog fantoma, fantom – to smo svi mi (u potencijalu), tako da je 'lik' koga bezglasno upriličuje milutin milošević – samo platno na koje bi svako iz publike trebalo da projektuje svog fantoma. to je legitiman koncept, dosledno je sproveden, ali nisam siguran da film time više dobija nego li što gubi. milutin, mora se priznati, bolje izgleda (da ne kažem – bolje glumi) ovde nego u AŽDAJI: deluje kao simpatičan mladić s kojim bi se moglo saživeti i za njega navijati. ni u ovom filmu (kao ni u AŽDAJI) ne čujemo njegov glas. ko zna zašto je to dobro?

kad se sve sabere i oduzme, možemo reći da imamo jedan vredan, zanimljiv, u suštini pozitivan filmski produkt koji nudi pristojno gledalačko iskustvo. osnovni problem je u samom konceptu doku-igranog filma. zašto se išlo baš tim doku putem umesto 100% igranog – nemam pojma. nemam utisak da je ovo najidealniji pristup. eto, šijan je načeo fantoma u DAVITELJU (u jednoj sceni), todorović ga je sada donekle elaborirao u svom dokumentarno-igranom filmu, ali ubeđen sam da prava, puna, ultimativna FILMSKA priča o fantomu tek treba da se ispriča.

fantom je kao zekin KRIK, i ovo je kompliment, ali istovremeno i upozorenje o njegovim ograničenjima. zamislimo da je KRIK izmontiran u film od 100-ak minuta i tako pušten u bioskope, umesto što je išao na TV. fantom nije mnogo različit od toga. biće veći crowdpleaser za publiku, to sigurno, zato što se umesto mračne, tragične i krvave priče o psihopati (što narod baš mnogo i ne voli) bavi jednim pozitivnim junakom sa jasno definisanim i opštepoznatim negativcima bezbedno odmaknutim u jedan drugi (?) režim, tako da je navijanje neizbežno, a uz dozu srbima neiskorenjive jugonostalgije koje taj period (1979) izaziva, fantom ima solidne šanse kod to malo preostale srpske publike. njegovi izvozni potencijali su, pak, krajnje ograničeni, kako doku-igranom formom tako i previše lokalnom pričom. najzad, film je u svojim implikacijama i konotacijama prilično jednodimenzionalan i transparentan: već u prvih 10 minuta više je nego jasno nacrtana slika – represivni režim (čija se represija u filmu zapravo i ne vidi, nego se samo priča o njoj: policija je ovde prikazana poput simpatičnih nesposobnjakovića gde umesto žandara iz sent tropea imamo žandare sa slavije) i jedan buntovnik koji je 10 noći zaredom u rulji nejasno budio potencijal pobune, samo da bi ga potom pajkani skembali i sjebali, a rulja se vratila svojoj bezbednoj idolatriji nemrtvog tita koji gleda sve nas sa svakog zida svake javne zgrade. film se ne bavi ni tom ruljom, ni osećanjima koja je fantom u njima budio, pa ni samim smislom njegove 'pobune', tj da li je uopšte u pitanju bila ikakva pobuna, ili puka mladalačka obest i egzibicionizam.

zbog svega ovoga, od mene fantom ima samo mlaku trojku i umerenu preporuku.

nije to isprazna i emotivno hladna smaračina GEORGIJA niti je to sramotno nekompetentna i tragikomična budalaština kao ZONA MRTVIH; fantom se može odgledati skoro bezbolno, i čak sa mestimičnim uživanjem, ali gorepomenuti nedostaci čine ga nekompletnim iskustvom, mozaikom u kome mnogi bitni komadići nedostaju i čiji je skoro-uvlakački odnos prema policiji naročito upitan. potonji je najočigledniji kroz vrlo prijatno ofarban lik inspektora fanđa, skoro pozitivca; kroz jedan jedini šamar koji 'fantom' dobije kada ga uhvate; i kroz tragičnu fantomovu sudbinu koju saznajemo samo preko natpisa na kraju, umesto preko slike, tj. filma.

prema tome, fantom je odradio mnogo risrča i skockao jednu vrlo elaboriranu SKICU za nekog budućeg filmskog reditelja koji bi nam mogao prikazati pravi, puni panoptikum jednog vremena i njegovih implikacija, što je ovde ostalo u senci ili u krajnje pojednostavljenim, širokim zamasima (broad strokes).

2 коментара:

  1. slazem se sa predhodnom kritikom.
    film je ostao totalno ne dorecen,
    jes da je rijec o dokumentarcu ali tu po meni hvali malo istorijata o samom Vladi Vasiljevicu.
    osim toga tita odavno nema tako da se moglo i rec kako je cojek zavrsio (osim u tri reda teksta na kraju).
    po meni ovo je samo zagrebana prica koju treba jos produbiti.
    p.s. ne svidja mi se sto ispade da je fantom gluvonijem kad ga prijatelji opisuju kao veselog lika
    poz
    maher

    ОдговориИзбриши
  2. pa jeste. to je jedan iritirjuće nedomišljen film - on koketira s nekom kao politikom, ali se o njoj nedovoljno jasno određuje - maltene kao da je tito još živ, pa ne sme da bude otvoreniji u kritici, ako je uopšte imao na umu kritiku, a ne zamumuljeni 'angažman' bez muda kao alibi za woo-hooo kaskaderske scene koje su ga valjda više zanimale.

    ОдговориИзбриши